Otvoren 60. beogradski međunarodni sajam knjiga

sajam-knjiga-beograd-serb.rs

Šezdeseti Međunarodni beogradski sajam knjiga foto:balkanekspresrb.rs

Najveći sajam knjiga u Srbiji i u regionu danas je svečano otvoren u Hali II Beogradskog sajama po 60 put na radost svih knjigoljubaca jer će narednih osam dana moći da uživaju u najbogatijoj književnoj trpezi koja im se podastire samo jednom u toku godine.

BEOGRAD – Najveći sajam knjiga u Srbiji i u regionu danas je svečano otvoren u Hali II Beogradskog  sajama po 60 put na radost svih knjigoljubaca jer će narednih osam dana moći da uživaju u najbogatijoj književnoj trpezi koja im se podastire samo jednom u toku godine.

U ime Rusije, zemlje počasnog gosta, učesnike Sajma je pozdravila dr Natalija Naročnickaja, direktor moskovske Fondacije za istorijsku perspektivu, priređivač serije knjiga o istorijskim vezama Rusije i Srbije. Autor je brojnih načnih radova o nacionalnoj istoriji, međunarodnim odnosima i savremenoj politici, uključujući i njen najznačajniji rad: Rusija i Rusi u svetskoj istoriji.

Dr Naročnickaja je „drage prijatelje i kolege“ odmah obavestila da je „za nas, Ruse, to  ove godine posebno radostan događaj, jer je Rusija  počasni gost Beograda!“

Podsetivši da „u slovenskoj kulturi knjiga zauzima posebno mesto“, ona je kazala da su „knjige reke koje Vaseljenu preplavljuju mudrošću“, a zatim je citirala letopisca Nestora iz XI veka koji je u „Povesti minulih leta“ napisao da je „u njima nepregledna dubina, one su nam uteha u tuzi…“

„U istoriji južnih Slovena književnost, hrišćanstvo i državnost izrastali su iz istog korena i neraskidivo su povezani“, konstatovala je Naročnickaja i citirala našeg patrtijarha Pavla: „Nama Bog nije dao ni mač, ni pušku da prisiljavamo ljude da nam priđu, da postanu hrišćani. Dao nam je reč…“ i podsetila da je govorio: „u naše vreme često se može čuti da knjige postaju prošlost, da digitalno doba diktira svoja pravila, život, međutim, svedoči o nečem drugom. Snaga reči postaje sve veća, kao što postaje veća i odgovornost za izrečenu, a tim pre i štampanu reč“.

Sa ponosom gošća iz Rusije je konstatovala da su „i njena domovina i Srbija i dalje zemlje koje čitaju, i naš je zadatak pre svega da pomažemo proces međusobnog upoznavanja. Više ruskih knjiga treba da se prevodi na srpski, više srpskih autora treba da nađe put do srca ruskih čitalaca. Mi treba da čuvamo i uvećavamo neprocenjivo blago naše slovenske pravoslavne kulture, našu Bogom danu ćirilicu!“

„Za Ruse i Srbe pođednako su draga imena Tolstoja, Dostojevskog, Puškina, Šolohova kao i Petra Petrovića Njegoša, Branislava Nušića, Dobrice Ćosića, Ive Andrića. Neka se ovaj niz slavnih imena nikada ne prekine, neka se popunjava novim imenima“, poručila je Naročnickaja i dodala da će možda baš na ovom sajmu  posetioci naći za sebe nove autore, nova dela koja će im otkriti Rusiju.

„Mi pak s radošću neumorno nastavljamo da se upoznajemo s istorijom i savremenim životom bratskog srpskog naroda, koji uprkos svim izazovima i poteškoćama naše stvarnosti nastavlja da gradi svoj istorijski put. Želim vam uspeha, dragi prijatelji!“, bile su reči predstavnice Rusije na otvaranju Sajma.

Čast da otvori jubilarni Sajam knjiga ove godine pripala je reditelj i piscu Emiru Kustirici, dvostrukom dobitniku Zlatne palme na filmskom festivalu u Kanu, dobitniku Zlatnog lava na Venecijanskom festivalu i nacionalnom ambasadoru UNICEF-a u Srbiji. Kao pisac obajvio je dve knjige koje su bile hitovi.

Pre nego što je održao besedu koju je nazvao „pismenim radom“ priznao je da ima tremu iako je imao prilike da govori pred daleko vecim auditorijumom jer je za njega knjiga mnogo veća svetinja.

Kusturica je rekao da mu je velika čast što je dobio poziv da otvori ovu smotru i dodao da mu mnogo znači što su on i ovaj Sajam knjiga vršnjaci.

Kusturica se u svojoj besedi „Biti pismen“, koja je prevođena na ruski, jezik počasnog gosta, vratio u 19. vek kada je pismenost u našim krajevima donosila posebno mesto u društvu i „kada bi neko za nekoga rekao on je pismen, glasno bi izrazio prema toj osobi uvažvanje nad kojom je lebdio oblak pokrivajući glavu kao veliku tajnu  ali i ništa manji zbir vrlina. Pismeni nije bio savršen, ali mu je to bila namjera“, rekao je  Kusturica.

Evo kako je Kusturica dočarao pismenog čoveka po njegoj meri: „pismeni je težio  ka istini,dobroti i uzvišenosti. Nije imao nikakve veze sa antijunakom koji postaje oličenje vremena u kojem živimo. Nikada nije bio do kraja stvaran, a rukovali smo se sa njim. Izgledao je kao lik koji je iskoračio iz neke knjige, banuo pred nas kao i sama istina da bez upamćenih slika i čitavih poglavlja knjiga nema pismenog čovjeka!““Pismeni je bio čovjek vrlina, neobuzdan, ostrašćen kao Oskar Vajld, ali je rječju kao sabljom znao da razdvoji ukus od neukusa i pokaže nam put i način kako da mislimo. Sve drukčije od ovovremenog antijunaka, selfi čovjeka samozaljubljenog, onog koji ne vjeruje u istoriju, prihvata korporacijski kapitalizam kao sudbinu i vrijedno radi na dokazu kako njegov  komšija ali i čitav narod  ne vrijedi pišljiva boba! On pravi selfi snimke svojim ajfonom i sa velikim uzbuđenjem prati razvoj svake bubuljice na licu“.

Govoreći o svojim mladalačkim iskustvima koja je sticao kroz „pismenog čoveka“ Kusturica je kazao da nam je „tajne mehanizme u tek začetim duhovnim procesima   otkrivao pismeni čovjek. Učili smo tu lekciju od studenta Raskoljnikova a kada nam nije bilo jasno zašto je on htio da ubije babu lihvarku, prepuštali smo se stranicama njegove patnje, proživljavali njegove dileme kao svoje i naučili od njega kakva iskušenja i koje nevolje nas čekaju i shvatali bolje nego da smo proživjeli dva života“.

Kusturica se poetično zapitao: kako je pusta mladost koja nije otkrila Antona Pavlovića Čehova!?“

„Do uha njegovog  junaka vjetar donesi riječi volim te iako nismo sigurni da li je krupnu riječ izgovorila ona u koju je on bio zaljubljen, tek riječ nošena vjetrom postala je simbol ljubavi. Šta bi bilo da nam dušu nisu preplavile Tolstojeve rečenice u kojoj je svjetlost padala i na najsitniji detalj! Znali smo boju dugmeta na mundiru Vronskog a lik Ane Karenjine je bio jasniji od upečatljive glumice na filmskom platnu. Sve to, dok nas je  vodio stranicama gđe smo bili grijani plemenitim odmah zatim talasima svirepe ljudske osjećajnosti, a tek u sjeni krupnih riječi razvijao je zaplete snažne i moderne. Da nije bilo Bulgakova kako bi osjetili apsurd i paradoks. Malo je vremena da se nabroje svi  pisci koji su ako ne jednaki ali ne manje važni bez kojih pismeni nije mogao da nastane“.

„Da nije sve izgubljeno a nikada nije sve izgubljeno potvrđuju nam pojave koje kao usamljene zastave u pustinji mašu i potvrđuju nam da ima pismenih samo su nam sklonjeni s očiju! Stisnuti između hiljadu informatičkih čuda, jutjubova,rijaliti šoua ali i određeni političkom korektnosti najnovijom verzijom globalne autocenzure. Potpisnik ovih redova vjeruje da tih zastava ima i više nego što vjerujemo, nekad se i rukujemo sa njima a ne znamo da su to oni“, poverio se Kusturica i sa žaljerm konsttaovao da „nikada nije bilo ovoliko knjiga, nikada čovjek nije imao pristup ovolikoj gomili ispisanih stranica i nikada nije bilo manje pismenih“.

Sa rezignaciojom konstatuje da „danas nema ko ne piše a malo ko čita. Na takvoj podlozi je rastao je onaj drugi čovjek koga smo nazvali selfi i kao projektovana kafanska prostakuša postavljen pred naše oči i neće biti sklonjen dok se ne desi velika katarza“.

„Narastao na gomili pobrkanih pojmova ideje da je dostupnost informacijama isto što obrazovanje, u vremenu metastaze vladavine ideologije novca i koristoljublja gđe je jedino ona pomno praćena bubuljica na  licu bila važna. Prvo je selfi pobrkao realnost sa realizmom za kojeg Dostojevski kaže da je najfantastičniji od svih pravaca“, rekao je on.

„Čime se ta realnost mjeri i sa čim upoređuje ako ne sa pomenutim poglavljima knjiga koje pamtimo. Ako ne zna da poredi postojeće svijet sa nepostojećim ako ne može da stvori vlastitu sliku svijeta, a to može da učini pismeni čovjek, ovaj drugi živi život u kome ne trebaju kamere da bi sve postalo rijaliti šou, krunski izraz neopaganske cilizacije čiji cilj je da se izvede dokaz da smo hulje, protuve i sjecikese i da nas neprestano treba kažnjavati, koji nam stalno upumpava ideju o našoj zaludnosti a skrivena tendencija je zla poltička namjera svjetske plutokratije izvođenje dokaza o našoj fatalističkoj sklonosti ka biološkoj“, primetio je Kusturica

Biti pismen, smatra on,  „to je formula koja otvara vrata dokučivih tajni i blagodeti koje čovjek može da ostvari u svom kratkotrajnom boravku na Zemlji. Ako je pismen onda čovjek može da bude srećan! Ako nije pismen kako da prepozna Džonatana Frenzena američkog pisca koji je već vratio svjetski roman na visine Tolstoja,duhovne pejsaze Bernharta“.

„Otvarajući sajam koji me je uvijek privlačio kao mjesto gđe bi se čovjek lako prevario da se zbog velikog broja ljudi otvara sajam automobila, a ne knjiga i gđe nekad između knjiga teče rijeka ljudi izbjeglica iz realnog života ka mnoštvu knjiga isto kao što vjernik bježi bogu! Ništa manje vrijedna je i misao da ovđe povremeno vaskrsne onaj pismeni čovjek o kome sam govorio, da ovđe slobodno hoda i vraća slike iz prošlog vijeka, da je ako ne drugđe ovđe slavljen i opažen baš kao što su ga primjećivali nekad u gradu  gđe je bio glavni lik i da ga vidi neko dijete u čijem životu će u budućnosti, kada odraste kao mi, biti sve drukčije“, zaključio je Kusturica svoju svečanu besedu, otvarajućji jubilarni 60. beogradski sajam knjiga.

Otvaranju su prisustvovali ambasador Rusije Aleksandar Čepurin, zamenik gradonačelnika Beograda Andreja Mladenović, ličnosti iz javnog i kulturnog života.

Na otvaranju je nastupila primadona Jadranka Jovanović koja je otpevala pesmu „Što se bore misli moje“ za koju je reči napisao knez Mihailo a muziku Kornelije Stanković.

(izvor-Tanjug)